Moguće je od jednog većeg naroda napraviti podnarod insistirajući na nekim sitnim specifičnostima koje mogu biti prirodne, a mogu se i izforsirati vještačkim putem. Recimo uvođenjem nekih posebnih običaja koji će jednu grupaciju ljudi odvojiti od iste takve grupacije ljudi. Puna je istorija takvih primjera. Jevreji su se recimo odvojili od ostalih semita tako što su njihove vođe odlučile da uvedu različitost i posebnost u ishrani pa su izmislili posebna pravila u spremanju hrane u odnosu na uobičajeni način pripremanja koji je bio prisutan u njihovom okruženju. I tako se oko načina ishrane mogla formirati posebna grupa ljudi koja se razlikovala od svoje dosadašnje sabraće. Poslije se radilo na proširivanju i povećavanju količine posebnosti i specifičnosti te grupacije i ona je vremenom izrasla u narod koji je imao svoj profil koji se razlikovao od ostalih u najbližoj okolini. Kroz istoriju se samo nastavilo održavanje tih posebnosti pošto je prijetilo miješanje sa drugim narodima i kulturama i utapanje u njih. Kroz ishranu i ritualno obrezivanje muškaraca se održavala posebnost u odnosu na druge. Ali jevreji i muslimani i dalje imaju u odnosu na druge narode skoro iste običaje, obrezuju se i ne jedu svinjetinu i vjeruju u jednog boga, iako se međusobno razlikuju.
Imamo i mi na našim prostorima primjere da uglavnom nametanjem, a rijeđe dobrovoljnim izborom vjere od jednog većeg naroda može da se napravi više podnaroda. Taj proces je živ i upravo ga gledamo kako se odigrava pred nama. Svi smo svjedoci upiranja da se napravi narod od narodnog pokreta tj. od bogumila..
Bogumili (stariji naziv je bogomili) su vjerski pokret nastao u srednjem vijeku u Romeji, tj. Vizantiji kako je danas zovu, koji je nastao među Srbima kao reakcija na helenizaciju. Nije nepoznato u istoriji da mnogi narodi žele nametnuti svoje sisteme vrijednosti drugima kroz vjeru, kao napr. arapi kroz islam, tako su heleni kroz njihovu varijantu hrišćanstva imali namjeru proširiti svoj uticaj na narode oko sebe, znači prvenstveno na Srbe.
Riječ bogomil (novija varijanta je bogumil) je možda nastala od starosrbskih riječi "bogo miluj" (bože pomiluj), a možda i po imenu nekog popa Bogomila. Postoji varijanta da je pop Jeremija iz Makedonije koja je tada bila pod bugarskom vlašću, uzeo naziv Bogomil, nakon što je počeo zastupati i širiti učenje tog pokreta. Bogumilsko učenje se dalje proširilo po Evropi, ali pod drugim imenima. U Italiji su se nazivali patarini (patareni), a pokret je izrastao kao reakcija na rimsku varijantu hrišćanstva koja je bila okrenuta previše ovozemaljskim stvarima, sticanju, vlasti, i nemoralu pojedinih sveštenika. Znači svugdje se radi o već postojećem narodu.
U najkracim crtama osnova bogumilskog učenja je dualizam, slicno kineskom filozofskom Jin-Jang konceptu. Svijet je bipolaran, materiju i vidljivi svijet je stvorio Đavo, a ljudsku dušu i sve duhovno je stvorio Bog. A sve to zajedno predstavlja jedno jedinstvo. Gledajući ovo možemo govoriti i o nekoj vrsti svetog trojstva - polarnost koje se nastupa kao jedinstvo.
Bogumili se nisu svugdje tako nazivali, a često nisu ni znali da ih zovu bogumilima. Recimo u tadašnjoj Srbiji su ih nazivali babuni i torbaši. Babuni su dobili naziv po planini Babuni gdje se obitavali, a torbaši po torbama koje su uvijek nosili preko sebe.
I dok je Vatikan spaljivao i ubijao jeretike (vidi sliku), car Dušan Silni ih je kažnjavao novčano i batinanjem, a Sinod Srpske pravoslavne crkve je samo proklinjao. Za Vatikan su inače jeretici bili svi koji nisu priznavali njihovu vlast i sve je na isti način sankcionisao.
„I ko rekne babunsku reč, ako je vlastelin, da plati sto perpera, akoli je sebar da plati dvanaest perpera i da se bije štapovima.“
( Dušanov zakonik, član 85)
"I razglasiti svima: Rastudije bosanski i Radomir i Dražilo i Tolko i Tvrdoš i svi koji se nazivaju hrišćani i hrišćanice, a ne klanjaju se svetim ikonama i krstu časnomu, da budu prokleti."
( Sinod Srpske pravoslavne crkve)
Bogumilsko tj. babunsko ili torbaško učenje je naišlo na plodno tlo kod naroda i u drugim dijelovima Evrope. U Dalmaciji su ih recimo nazivali patarenima. Dakle, vidimo da iste ljude nazivaju drugačije u drugim dijelovima Hlmskog poluostrva (Balkan), ali od patarena nema pokušaja u istoriji da se napravi neka posebnost.
Običaj pravoslavnih crkava je da u nazivu svoje crkve dodaju i nacionalno tj. državno obilježje kako bi se znalo nad kime crkva ima duhovnu vlast. Srbska pravoslavna crkva je dobila samostalnost 1219 zaslugom Rastka Nemanjića (Sveti Sava). Pored Srbske pravoslavne crkve, postoji napr. i Ruska pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Rumunska pravoslavna crkva itd. Po istom principu je postojala i Bosanka pravoslavna crkva kojoj su kroz istoriju izbacili iz naslova "pravoslavna" i ostao je samo naziv "Bosanska crkva". Pod ovim imenom se ova crkva uvijek spominje i povezuje sa bogumilima u pokušaju da se stvori posebnost koja ne bi bila vezana za Srbe i pravoslavlje. Ne barata se kroz istoriju sa pojmovima Hrvatska katolička crkva ili Hrvatska crkva, a skoro 1000 godina postoji Srbska pravoslavna crkva. I odjednom kao sa neba se pojavljuje Bosanska crkva!? Nekako teško za uklopiti u životnu logiku, pogotovo što ne postoji Dalmatinska crkva, a u Dalmaciji je za isti narod istih shvatanja korišten naziv patareni u isto vrijeme kada i naziv bogumili u Bosni.
Neka od imena djedova (kako je tada srbski narod nazivao svog episkopa, a i danas ga tako nazivaju u južnoj Srbiji) su: Rastudije, Radoje, Radovan, Hlapoje, Dragost, Povrzen, Radoslav, Miroslav, Boleslav, Ratko itd. (Svetislav Davidović, "Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine"). Očigledno je da su mnoga od ovih srbskih srednjovjekovnih imena veoma uobičajena i danas među srbima, napr. Radovan i Ratko.
Priličan doprinos u stvaranju i popularisanju falsifikata u vezi bogumilstva je dao Franjo Rački, neki čak tvrde da je istoričar, a u stvari je tipični vatikanski projektant klimavih teorija. U svakom slučaju mnogo veći doprinos u definisanju problematike je dao Meša Selimović ovim odlomkom:
"Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono što danas hoćemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća pa i ova ljubav".