Bosanci (prema kazivanju Karla od Vagrije u III knj. O Henetima Slovenima) potiču od tračkih naroda Besa, koji su (kako pišu Solin i Heredot) bili nastanjeni uz rijeku Nest koju Turci zovu (kako veli Pjer Belon) Karasov, a Grci Mestro. Livije i Strabon smeštaju Bese blizu planine Hemo, a njihov grad je bio (piše Evtropije) Uškudama, koji je Hadrijan prozvao Adrijanopolis. Prema Ovidiju, pak, sjedišta ovih plemena bila su blizu Dunava i Geta. Odatle su neprestano oružjem uznemiravali ne samo susjedne, već i najudaljenije narode. Među ostalim, Rimljani su se često borili s njima. Evtropije, u II knj. Rimske istorije i Jordanes Alanski pišu da su se Lukul prvi borio u Trakiji s Besima, koji su prednjačili snagom, hrabrošći i dobrim glasom, te da ih je u strašnom ratu pobijedio na planini Hemu, i zauzeo njihov grad Uškudamu. Svetonije Trankvil u životu Oktavijana pripovijeda da se ovaj car borio s Besima i s njima vodio mnoge ratove. Dion, pak, u XLV knj. piše da je Brut, postavši namjesnikom Makedonije i Grčke, ušao u zemlju Besa, s jedne strane, da ih kazni za počinjena zlodjela, a s druge strane, da dobije titulu cara (kako bi se lakše mogao boriti s Cezarom i Antonijem. To mu je izvrsno pošlo za rukom zahvaljujući velikom zalaganju i jednog i drugog gospodara Rascipolide. U LI i LIV knj. kaže: "Besi su bili u Trakiji, i s njima je ratovao M.Kras, a poslije njega K.Lucije 739. godine od osnivanja Rima. Napao ih je takođe i Marko Lukul, koji je naslijedio u Makedoniji Kuriona, i M. Lolije."
Od ove, dakle, toliko hrabre nacije potekli su Bosanci, kako tvrde Ludovik Crijević u djelu o porijeklu Turaka, kao i Sebastijan Minster, koji u IV knj. svoje Kosmografije kaže: "Besi, proterani od Bugara sa kojima su živjeli u svađi u Trakiji, dođoše u Gornju Meziju i zauzeše područje koje leži između rijeke Save, Vardara, Drima i Jadranskog mora. Međutim, tokom vremena došlo je do promjene u imenu naroda: slove E zamijenjeno je sa slovom O. I tako od Besi posta Bosi, a odatle Bosna. Prema tome, varaju se oni koji vele da su Bosanci dobili ime po rijeci Bosni. Prije će biti da je ova rijeka dobila ime po pomenutom narodu koji se morao i te kako boriti prije nego što je pokorio Meziju.
(Iz knjige Kraljevstvo Slovena, Mavro Orbin)
Sin Hrane Vukovića, Sandalj Hranić Kosača je bio srbski velikaš iz porodice Kosača. Upravljao je prostorom od Neretve do Drine i imao titulu velikog vojvode Huma. Imao je iza sebe tri braka, ali sva tri bez djece, pa ga je na vlasti naslijedio njegov bratanac Stefan* Vukčić Kosača. S.V.Kosača je za vrijeme svoje vladavine proširio vlast na Omiš, Poljicu, Gornju Zetu, Bar, Trebinje i Klobuk, ali su mu kasnije Bar, Gornju Zetu i Omiš preoteli Mlečani i zetski vojvoda Stefan Crnojević. Da bi ojačao svoj položaj pomirio se s bosanskim kraljem Stefanom Tomašem, i u znak pomirenja je pristao na udaju kćeri Katarine za bosanskog kralja. Godine 1448. S.V.Kosača se proglasio u Manastiru Mileševa ispod sarkofaga sa moštima sv. Save, "Hercegom od Svetog Save" tj. "Vojvodom sv. Save". Tako je sva teritorija koja je bila pod njegovom vlašću dobila ime Hercegovina (hercog - germ. vojvoda; riječ hercog ima isti korijen kao germanska riječ herc, srbska - srce, ruska - gerc, ukrajinska - serce, bjeloruska - serca itd).
Teritorija pod njegovom vlašću nad kojom je potpuno samostalno vladao, od tada je poznata pod imenom Hercegovina. Protezala se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskoga zaliva, a pripadali su joj Rovci i Nikšić. Morača bijaše granica između Hercegovine i srbske despotovine. Krajem Kosačinog života njegova je vlast bila svedena na usko primorsko područje s Herceg Novim. Nakon okupacije Herceg Novog osmanlije preuzimaju potpunu kontrolu nad Hercegovinom koju su nazvali Vilajet Hercegovina. Hercegovina se kroz istoriju nazivala i Humska zemlja, Hum ili Zahumlje.
Ko su uglavnom i većinom bili stanovnici naših prostora u vremenima koje je prethodilo gore opisanim, možete pogledati karte na ovom linku.
slika 1. - grb bosanskog kraljevstva (zvijezda Danica i polumjesec nemaju ovde nikakve veze sa istovjetnim islamskim simbolima)
slika 2. - pečat Stefana Vukčića Kosače
Pošto smo iznijeli neke činjenice i tvrdnje, preostaje da se pozabavimo zaključkom. Što se tiče tvrdnje o porijeklu bosanaca i imena Bosne, evidentno je da svi autori koji izdaju bilo kakav štampani materijal na teritorijama pod uticajem pape, uvijek zaobilaze kazati podatak o kojem se generalno narodu radi kada spominju razna imena plemena. Manir je da uvijek kada se radi o srbima, u prvi plan se gura geografska ili neka druga odrednica tog srbskog plemena ili dijela naroda, što se na kraju krajeva radi i dan danas, istim stilom i žarom. Uvijek će se govoriti o srbijancima, šumadincima, hercegovcima, bosancima, krajišnicima, ličanima, vojvođanima itd., svjesno potiskujući u drugi plan činjenicu da se tu uvijek radi o srbima, najvećem i najbrojnijem narodu Balkana odvajkada.
Za Bese od kojih su izgleda postali bosanci se ne spominje kojim su jezikom govorili i kojim su se pismom koristili. Ako su konstantno bili u svađi sa bugarima, vjerovatnije da su bili srbi nego bugari. Neki treći narod teško da su bili, pošto sav široki prostor Balkana odavno naseljava narod čiji su sunarodnici međusobno jedni druge nazivali srbima. Srbi su se kretali i pomjerali u okviru prostora koji su sami kao narod naseljavali tj. svugdje gdje se tada čuo isti jezik. Nazovimo taj jezik starosrbski, radije nego staroslavenski, pošto su slaveni napr. i poljaci i česi, a jezik rane Bosne više liči danas na srbski nego na poljski.
Što se tiče hercegovine, ne treba puno muke da se zaključi da se evidentno radi o srbskom narodu kojim su vladali srbski vladari koje je papa konstantno progonio da mu budu lojalni, kako tada, tako i dan danas. Ništa se promijenilo nije.
interesantni linkovi:
http://cafehome.tripod.com/serbdom.htm
* - Stefanos na helenskom jeziku znači vijenac ili kruna, dok naziv Stefan označava onoga ko je ovjenčan ili krunisan. Na drugim dijalektima se ime Stefan izgovara Stipan (kao što je čirilicom napisano na gornjem pečatu), Stepan, Stjepan ili Šćepan.